utorak, 11. listopada 2011.

VELIKI TABOR

Veliki Tabor

Dvorište dvorca

Veliki Tabor je utvrda na sjeverozapadu Hrvatske, u Hrvatskom zagorju u blizini mjesta Desinića, 8 km zapadno od Pregrade; nadmorska visina 334 m. Veliki Tabor je spomenik kulture nulte kategorije.
Najstariji dijelovi utvrde potječu iz 12. stoljeća. Današnji izgled utvrda je dobila u 16. stoljeće.
Prema najnovijim istraživanjima smatra se da ga je sagradila plemićka obitelj Rattkay tijekom 16. stoljeća, nakon što je 1502. g. Ivaniš Korvin dodijelio Pavlu Rattkayu prostrani posjed u Hrvatskoj, a ostao je u njihovom posjedu sve do 1793.g.
Veliki Tabor je u vlasništvu Republike Hrvatske te djeluje kao muzej i izletište.

petak, 8. srpnja 2011.

broddick

DVORAC BRODICK

Ovo utvrđenje je promijenilo mnoge vlasnike. Orginalnu građevinu je izgradila, u periodu od 1220. do 1240. godine, porodica Stewart. 1263. godine dvorac su preuzeli McDonaldsi uz podršku Kralja Norveške. Stewarti su povratili dvorac kada je Robert Bruce napao Norvežane 1307. godine. 1406. godine Engleska flota je uništila Brodick.

Pravo na ostrvo Arran je bilo dodjeljeno Lordu Hamiltonu 1470. godine. On postaje Grof od Arrana 1503. godine i ponovo gradi Brodick kao kuću sa kulom. 1528. godine Šerif od Butte šalje sinove da razore Brodick zbog zavade sa Hamiltonima. Brodick je ponovo razoren 1544. godine, ovaj put uz pomoć Henryja VIII.

Dvorac je ponovo izgrađen 1545. godine kada je Grof od Arrana postao Vojvoda od Chatelheraulta (francuska titula). Campbelli su preuzeli dvorac 1639. ali su ga Hamiltoni povratili 1651. pomoću Cromwella. Tada je sagrađena topovska kula da bi se zaštitio dvorac od dlčoazećih neprijatelja.

1844. godine dvorac je uvelko peruređen. Dodano je kuhinjsko krilo, duplo duže od starog dvorca, i napravljeni su novi ulazi u dvorac. Dvorac je korišten kao lovačka loža i rezidencija sve do 1957. godine. Posljednji Hamilton je umro 1957. godine i dvorac je preuzela kraljevska vlast umjesto neplaćenih poreza. Brigu o dvorcu je preuzela Nacionalna fondacija Škotske.

nedjelja, 8. svibnja 2011.

stari grad ozalj

Stari grad Ozalj

Dvorac Ozalj

Dvorac Ozalj nalazi se u hrvatskom gradu Ozlju.

Srednjovjekovni grad Ozalj, smješten na klisuri iznad rijeke Kupe, pregrađen je u dvorac u 18. st. U grad se ulazi preko mosta koji je do 1821. bio je pomičan, a ispod kojega je stup sa strijelnicama za obranu gradskoga opkopa. Ulaznu kulu dao je podignuti 1599. Juraj IV. Zrinski.

Grad se spominje od 1244. kada je u kraljevim rukama, potom u posjedu Babonića, od 1398. Frankopana, od 1550. Zrinskih. Zbog mnogih pregradnja očuvan je tek manji dio starijega kompleksa u kojem se ističu kula četverokutne osnove, vjerojatno stara obrambena kula, gotička kapela, te pravokutna palača Nikole Zrinskoga (nazvana žitnica) s gotičkim detaljima (nad vratima je natpis iz 1556.). U tome dijelu grada nađene su zidne slike i glagoljski natpisi. Mnogobrojne su dragocjenosti raznesene nakon smaknuća Petra Zrinskoga (1671.).

Ruševni je grad dao temeljito pregraditi R. Perlas (radove vodio kapetan Verneda 1743.-1753.). Godina 1766.-1872. grad je u posjedu Batthyánya; prvi od njih, Teodor, nadozidao je drugi kat sjevernoga krila i sagradio nov barokni trakt. Kasniji su mu vlasnici obitelji Thurn i Taxis, do 1928., kada ga je Družba braće hrvatskoga zmaja spasila od propadanja. U dvorcu je smješten Zavičajni muzej koji je osnovan 1971. godine.

dvorac trakovšćan

Trakošćan

Ovo je glavno značenje pojma Trakošćan. Za naselje u općini Bednja, pogledajte Trakošćan (Bednja).

Dvorac Trakošćan

Dvorac Trakošćan jedan je od najatraktivnijih dvoraca u Hrvatskoj; nalazi se u Hrvatskom zagorju, 23 km sjeveroistočno od Krapine, 40 km jugozapadno od Varaždina; nadmorska visina 250 m. Najbliža mjesta su Macelj i Strahinčica. S oko 40.000 posjetitelja godišnje jedan je od najposjećenijih hrvatskih dvoraca.

Povijest

Dvorac je podignut u 13. stoljeću kao manji burg u sustavu utvrda Zagorske kneževine. U osnovi dvorca prepoznatljive su značajke jednostavnih romaničkih burgova 12.-13. st. Od mnogobrojnih se feudalnih gospodara ističu Celjski, Jan Vitovec, Korvini, a nakon raspada Zagorske kneževine kao posebno vlastelinstvo uživaju ga Gyulayi, a od 1568. Draškovići.
Više je puta proširivan i dograđivan. Znatnije dograđen 1592., kada Draškovići podižu topničke kule s krovištem (ploča s grbom i natpisom Ivana II. Petra Draškovića iz 1592. na zapadnoj kuli). U to se doba dograđuje kat, povisuje središnja kula i oblikuje dvorište s arkadama. Ponovno se dograđuje tijekom 18. st., kada kule dobivaju kruništa, glavna kula dobiva razvedenu lanternu, a oko tvrđave gradi se cinktura obrambenih objekata, zidova i kula.
Zapušteni zamak obnavlja 1850.-1860. podmaršal Juraj Drašković u rezidencijalni dvorac. Obnova je, u duhu romantizma, izvedena u neogotičkome stilu uz istodobnu obnovu čitava okoliša, gdje je uređen park-šuma s rijetkim drvećem, umjetnim jezerom i vrtnim objektima. Istaknuti su elementi obnovljena dvorca: ulazna kula s pokretnim mostom i grbom Drašković-Malatinski iz 18. st., viteška dvorana s cjelovitim viteškim oklopima iz 16. st. i zastavama Draškovićeva banderija iz 18. st., zbirka oružja s teškim bradaticama (Hackenbüchse), puškama i pištoljima na kolo te turskim oružjem, zbirka portreta Draškovića i njihovih rođaka (Nikola Zrinski) iz 16.-19. st., opus slikarice Julijane Erdödy-Drašković iz druge polovice 19. st., ciklus Četiri kontinenta M. Stroya, klavir C. Graffa, očuvana dvorska kuhinja, knjižnica. U parku je kapela sv. Ivana (»Januš«) iz 1752. s kasnobaroknim namještajem.
Novije generacije obitelji Drašković povremeno borave u Trakošćanu sve do 1944. godine kada se iseljavaju u Austriju. Ubrzo zatim dvorac je nacionaliziran.
Od 1953. u dvorcu je stalna muzejska postava, koja osim vjerne rekonstrukcije ambijenata iz razdoblja obnove sadrži vrijedne primjerke baroknoga namještaja i sitnih predmeta. Dvorac je u vlasništvu Republike Hrvatske.

dvorac erdody

Erdödy

Grb obitelji Erdödy

Erdödy, hrvatsko-ugarska velikaška obitelj podrijetlom iz ugarske županije Szatmár koja je imala posjede u Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj sjeverno od Kupe. Obitelj je stoljećima imala istaknutu ulogu u političkom i društvenom životu Hrvatske.

Povijest

Uspon obitelji započeo je u doba kardinala i nadbiskupa Tome Bakača (1435.-1521.) koji je, zajedno s braćom, dobio 1495. plemstvo. Njegov nećak Petar I. (1543.) stekao je 1511. naslov baruna te promijenio prezime Bakač u Erdödy s pridjevkom de Monyorokerek i de Monoszlo (Moslovački).^[1] Godine 1565. dobili su od kralja Maksimilijana II. grofovsku titulu koja i je potvrđena 1580. godine.
Obitelj je dala pet hrvatskih banova, a brojni članovi istaknuli su se u borbama protiv Turaka. Osobito je bila značajna pobjeda bana Tome II. Erdödyja 1593. godine kod Siska kojom je onemogućen daljnji osmanski prodor na zapad. Godine 1607. kralj Rudolf II. dodijelio im je na ime vojnih zasluga nasljednu čast velikih župana Varaždinske županije.^[2]
Od Petra III. (16. st.) potječe hrvatska grana obitelji Erdödy koja je imala sjedište u Jastrebarskom. Izumiru 1703. godine, kada njihove posjede u Hrvatskoj naslijeđuje mađarska grana obitelji. U 18. stoljeću obitelj se ponovno grana na mađarski i hrvatski ogranak. Pripadnici hrvatske loze imali su posjede u Hrvatskoj sve do 1945. godine.^[3]
U 19. stoljeću djelovala je prva hrvatska operna pjevačica grofica Sidonija Erdödy Rubido.

Vlastelinstva u Hrvatskoj

Obitelj Erdödy posjedovala je brojna vlastelinstva u Hrvatskoj, osobito u 16. stoljeću (Jastrebarsko, Cesargrad, Kerestinec, Moslavina, Samobor, Varaždin, Okić, Gračenica i dr.).^[4] U 18. stoljeću obitelj je stekla dodatne posjede (Bela, Ivanec, Cerje i Jurketinec u Hrvatskom zagorju). Poslije pada Austro-Ugarske monarhije Erdödy su izgubili veći dio posjeda, no neke su i zadržali; Jastrebarsko do 1922., Novi Marof do 1923. i Stari grad Varaždin do 1924. godine.^[5]